Paavo Johannes Nurmi, (Turku, 13. lipnja 1897. – Helsinki, 2. listopada 1973.), finski atletičar, ostao je poznat u povijesti sporta kao “leteći Finac” i najveći dugoprugaš svih vremena.

Od 1922. do 1931. Paavo Nurmi poboljšao je sve svjetske rekorde na stazama od 1.500 do 20.000 metara, ukupno je 25 puta rušio svjetske rekorde. Legendom je postao još dok je bio živ: prvi je sportaš kojemu je za života podignut spomenik. Bio je specifična ličnost, šutljiv, povučen, ničim se nije previše isticao, osim svojom veličinom na atletskoj stazi. Trenirao je trčeći sam, a zvali su ga čovjek sa štopericom, jer je, i na treninzima i na utrci, njegov glavni protivnik najčešće bilo – vrijeme.

Nurmi je tijekom dvadesetih godina XX stoljeća zajedno sa svojim sunarodnjacima Hannesom Kolehmainenom i Villeom Ritolom tvorio nepobjedivu grupu koja je dominirala srednje i dugoprugaškim atletskim natjecanjima u sklopu Olimpijskih igara 1920., 1924. i 1928. godine, pobjeđujući i deklasirajući nevjerojatnom superiornošću čitavu tadašnju međunarodnu konkurenciju.

Kontinuirana metoda treninga s varijabilnim opterećenjem

Ono što je Nurmija i nekoliko drugih finskih srednje i dugoprugaša okupljenih u tzv. “finskoj školi trčanja” toliko odvajalo od drugih bila je nova i za to doba revolucionarna metoda treninga. Naime do tada je u sportskom treningu dominirala samo jedna metoda treninga koja je opisana u jednom od prvih metodskih priručnika o treningu trkača iz 1908. godine. Autori J. Marshall i E. Saffer na slijedeći način opisuju tzv. kontinuiranu metodu treninga: „Vrhunska dostignuća zavise u prvom redu o radu srca i pluća, a tek onda muskulature. U svrhu povećanja radne sposobnosti tih organa do te mjere da trkač može bez posljedica upotrijebiti i posljednju snagu, potrebno je dugo trčanje, bez zaustavljanja, uz postupno povećavanje intenziteta iz dana u dan.“

Iz ove metode treninga izdržljivosti koju uglavnom karakteriziraju monotonost i nedovoljna mogućnost programiranja parametara opterećenja što često nije primjereno intenzivnijim sportovima i sportovima ili disciplinama koje zahtjevaju višestruke promjene intenziteta aktivnosti razvija se drugi osnovni tip kontinuiranog treninga – kontinuirani trening izdržljivosti s varijabilnim opterećenjem.

Prvi koji su počeli uvoditi nove metode treninga izdržljivosti bili su finski atletičari okupljeni oko finskog teoretičara treninga Lauri Pikhale u finskoj školi trčanja na srednje i duge pruge u razdoblju između dva svjetska rata. U tom razdoblju održava se čak pet Olimpijskih igara i ispunjavaju se mnoge društvene pretpostavke za razvoj sporta. Saznanja o kondicijskoj pripremi do tada temeljena na prikupljenom iskustvu počinju se obogaćivati i saznanjima dobivenim znanstvenim istraživanjima u području medicine, fiziologije, psihologije itd.

Pokušavajući unaprijediti do tada prevladavajuću metodu treninga Pikhala shvaća da «…povećanje izdržljivosti i brzine dugoprugaši mogu postići ne samo dugotrajnim neprekinutim trčanjem, nego ponavljanim trčanjem kraćih dionica brzim tempom s kraćim pauzama za odmor.» (Pikhala u Krümmel, 1930) Učinkovitost ove metode rada potkrepljena je velikim uspjesima finske škole trčanja na srednje i duge pruge koju je predvodio Pavvo Nurmi.

Pikhala ukazuje na važnost odmora u treningu «u pravilnim razmacima… od dvadeset do tridesetpet minuta» (Pikhala u Krümmel, 1930). Iako «odmor» kao svjesno uvedeni sastavni dio treninga predstavlja iskorak ka intervalnom načinu rada Reindell, Roskamm i Gerschler (1964) smatraju da se još ne može govoriti o intervalnom treningu. Drže da je do nastanka intervalnog treninga trebalo proći još dosta vremena jer ni praksa, a ni svijest onodobnih sportaša i trenera nije bila spremna na takav sustav rada. Finska metoda treninga otvorila je put razvoju švedske metode treninga tj. fartleka.

Na Olimpijskim igrama 1920. u Antwerpenu, 1924. u Parizu i 1928. u Amsterdamu Paavo Nurmi je osvojio ukupno devet zlatnih i tri srebrne olimpijske medalje. Podvig koji je obilježio njegovu karijeru i ušao u olimpijsku legendu postignut je na Igrama u Parizu, kad je osvojio pet (5) zlatnih medalja, a kruna tih Igara su njegove antologijske pobjede, 10. srpnja 1924 godine, na 1500 i 5000 m, koje je ostvario (izvori se tu razlikuju) u razmaku od, negdje stoji 30-ak, negdje 50, ali nikako više od 90 minuta.

Zabranjen mu je nastup na Olimpijskim igrama

Riječi amater i profesionalac unutar olimpijskog pokreta imaju dugu povijest međusobnog prijepora, isključivosti, kontradiktornosti i različitih shvaćanja. Međunarodni olimpijski odbor je od svog osnivanja imao čvrst, gotovo rigidan, stav da na olimpijskim igrama mogu nastupati isključivo amateri. Čak je i glavna tema osnivačkog kongresa Međunarodnog olimpijskog odbora 1894. godine bila amaterizam i profesionalizam.

Glavni razlog zašto tenis nije bio na programu olimpijskih igara od 1928. do 1984. leži upravo u činjenici da je Međunarodni teniski savez imao mnogo liberalniji stav prema profesionalcima nego je to od njega zahtijevao MOO. Zabilježeni su mnogi sukobi s Međunarodnim nogometnim, streljačkim ili skijaškim savezima koji su dozvoljavali nastupe profesionalnim sportašima. Međunarodni olimpijski odbor nije imao sluha. Nije dozvoljavao da sportaši koji sudjeluju na olimpijskim igrama putuju više od dva tjedna ili 30 dana godišnje niti su dozvoljavali da se sportašima vrati izgubljena zarada ili nadoknadi plaća koju nisu primali za vrijeme priprema i natjecanja.

Jednom od najvećih atletičara svih vremena, višestrukom olimpijskom pobjedniku i najvećoj atletskoj zvijezdi u razdoblju između dva svjetska rata, Fincu Paavi Nurmiju, MOO je 1932. doživotno zabranio sudjelovanje na olimpijskim igrama jer je zaradu lažno prikazao kao putne troškove. «Tko si ne može priuštiti bavljenje sportom, ne treba se niti baviti sportom, a ako se i bavi sportom ne može nositi plemenitu titulu sportaša amatera.»

Helsinki 1952-Paavo NURMI (FIN) allume la flamme olympique.

Upalio olimpijski plamen 1952. iz inata prema MOO-u

Ime osobe koja će tijekom ceremonije svečanog otvaranja Olimpijskih igara 1952. godine u Helsinkiju upaliti olimpijski plamen organizatori igara držali su u tajnosti do posljednjeg trenutka. Ne bez razloga. Olimpijski plamen je upalio upravo Paavo Nurmi. Još uvijek svježa sjećanja na nepravednu odluku MOO-a o zabrani nastupa finske legende Paave Nurmija na OI i svojevrsne osveta ili inat MOO-u bili su, čini se, glavni motivi koji su stajali iza toga.